Liberalna omladina Crne Gore donirala je, danas u Podgorici, pakete pomoći socijalno ugroženoj porodici.
Kao dio humanitarnih akcija koje će sprovoditi ua narednom periodu, mladi liberali porodici Bešlić uručili su garderobu i ostale životne potrepštine kao i igračke za đecu koja žive u toj familiji.
U istoj akciji, mladi liberali donirali su ovoj porodici i prikupljena novčana sredstva koja će ovoj ugroženoj porodici značiti normalizaciju životnih prilika u narednom periodu.
Mladi liberali još jednom su pokazali zainteresovanost i želju da doprinesu u rješavanju problema sve većeg siromaštva u državi i zbrinjavanja ugroženih porodica.
Kad sam se prije nekoliko godina kao student vraćao dnevnim vozom iz
Beograda, sjedio sam u kupeu sa jednim starijim čovjekom. I kako to već
obično biva, da bi se prekratilo dugo putovanje do Crne Gore, započeli
smo razgovor. Taj čovjek mi je rekao da je oplovio svijet, da je bio
kapetan, a ja sam mu rekao da sam
student geologije. Pričao mi je svoje doživljaje, pričao mi je o dalekim
zemljama, o okeanima, o svijetu, i na moje radoznalo pitanje koja je to
strana zemlja na njega ostavila najjači utisak, odgovorio mi je – Novi
Zeland. „Novi Zeland? Zašto Novi Zeland?“, morah upitati nakon što dobih sasvim neočekivan odgovor.
„Zato što me je po geomorfologiji i po prirodnim ljepotama najviše
podsjetio na Crnu Goru“, reče, i nastavi: „Ti si budući geolog, znaš šta
je to geomorfologija.“ „Znam.“ Bio sam zatečen. Kako jedna tako
daleka ostrvska zemlja „na kraju svijeta“ može nekome da liči na Crnu
Goru? I zaista, čitajući i informišući se o Novom Zelandu, gledajući
slike i razne emisije, sve više i više se oduševljavam tom zemljom i
tražim sličnosti sa Crnom Gorom. A ima ih, nije da ih nema. A tamo gdje
nema sličnosti, želio bih da ih bude. Govorim o jednom uređenom
sistemu, sistemu kakav Crna Gora nažalost nije. O jednoj dalekoj i
geografski najizolovanijoj državi na svijetu, koja je ženama prva dala
pravo glasa. Prva! Od svih država na svijetu! O državi koja, baš kao i
Crna Gora, obiluje prirodnim ljepotama i zdravom prirodom. O zemlji
karakteristične flore i faune, koju starosjedioci Maori nazivaju
Aotearoa, ili u prevodu: „Zemlja dugog bijelog oblaka“, a koju čitav
svijet nakon ekranizacije Tolkinove trilogije „Gospodar prstenova“
naziva i „Srednjom zemljom“, čudesnim izmišljenim svijetom. I to sve
samo zato što je režiser Piter Džekson, inače rođeni Novozelanđanin,
odlučio da iskoristi prirodne ljepote svoje zemlje za potrebe svojih
filmova, i tvrdoglavo odlučio da sve filmove snima isključivo na Novom
Zelandu. Upravo je prije nekoliko dana bila premijera prvog dijela
njegovog novog filma „Hobit“, koji je urađen takođe po knjizi Džona
Ronalda Rejela Tolkina. I svi željno iščekujemo da taj film stigne u
crnogorske bioskope... ups, pardon, u crnogorski bioskop... onaj u onom
tržnom centru u Podgorici, pošto ne znam koliko ih je, osim tog,
„preteklo“ ili je još u „životu“ u Crnoj Gori.
U Nikšiću znam da nema
nijedan. U stvari, ima jedan koji se ponaša ka’ spomenik i od kojeg se
očekuje da vaskrsne, i jedna skoro otvorena improvizacija bioskopa u
kojem će se „Hobit“ prikazivati taman onda kad i svi odbornici
Demokratskog fronta u Nikšiću budu stojeći otpjevali sve četiri strofe
državne himne. Bioskop Kino Kultura u Podgorici je sravnjen sa zemljom,
baš kao i novozelandski grad Krajstčerč. Jedina je razlika što je
Krajstčerč sravnio zemljotres, pa je tako taj grad ostao bez spomenika
kulture i drugih istorijski važnih građevina, a Podgorica je ostala bez
jednog od simbola grada, jer su na njega poslali bagere. Zemljotresi se
ne mogu spriječiti, ali bageri mogu. Bageri su bili „elementarna
nepogoda“ zbog koje je i Nikšić ostao bez zgrade pozorišta. Liberali su
uvijek bili za to da se gradi i obnavlja, a ne da se ruši.
Ostaćemo
dosljedni tome, i borićemo se da sve što je srušeno i zapostavljeno bude
obnovljeno. Prvo moramo da dovedemo Evropu i svijet kod nas, pa tek
onda da zakoračimo u Evropsku Uniju...
Mi koji nemamo gdje ni film da
odgledamo, a koji se prikazuje u cijelom svijetu, ukoliko ne svratimo u
tržni centar što ga je napravio lik kojeg ovih dana u Srbiji pozivaju na
informativne razgovore u policijsku stanicu. Nije Crna Gora tamo neka
zabit u Africi, uz dužno poštovanje svih afričkih zabiti, već stara
evropska država, koja je postojala prije nego što je civilizacija
zakoračila na Novi Zeland. Ništa taj Novi Zeland nije generalno gledano
puno bogatiji od Crne Gore po prirodnim resursima u odnosu na broj
stanovnika. Ništa vala! Šta više, svojom izolovanošću je prilično
hendikepiran što se tiče robne razmjene i trgovine sa drugim zemljama.
Mi smo geografski u Evropi vazda bili! Mi smo bogata zemlja, samo to još
uvijek nijesmo shvatili.
Zašto je onda Novi Zeland toliko ispred nas?
Možda zato što ga zbog izlovanosti nijesu pokušavali osvojiti? Zato što
nije bilo ratova u njegovom okruženju? Možda. Ali to nam nije
opravdanje. Zašto na Novi Zeland, koji je toliko daleko od bilo koje
druge zemlje dolazi više turista nego u Crnu Goru? Možda će tamo turisti
vidjeti ljepše prirodne ljepote nego u Crnoj Gori? Neće, garantujem da
neće. A skuplje će ih koštati samo avionska karta do Novog Zelanda, nego
što bi ih koštao čitav boravak u Crnoj Gori, pod uslovom, naravno, da
putuju iz Evrope, a ne iz Australije. Pretražujući internet, naišao
sam na blog jednog čovjeka sa naših prostora koji se doselio na Novi
Zeland prije nekih 6-7 godina, i tada kupio polovan automobil za 800
novozelandskih dolara. Pošto mu je taj auto postao neisplativ za dalje
popravke, prodao ga je kao otpad za 300 dolara. Nakon što je prijavio
državi da je auto prodat otpadu, stiglo mu je iznenađenje. Država mu je
poslala ček sa sumom, kojom mu je vratila novac za neiskorišćena 3
mjeseca registracije automobila! Molim? Uređenost ove države najbolje
ilustruje ovaj primjer. Zar ne bi bilo divno da i kod nas to funkcioniše
na sličan način? Novi Zeland ima praktično poluamatersku ligu u
fudbalu, a profesionalnih fudbalera manje nego što čovjek ima prstiju na
rukama. A dva puta je bio učesnik svjetskog prvenstva u fudbalu.
Posljednji put 2010-e godine, gdje nije poražen nijednom i gdje je u
grupi završio ispred jedne Italije! Zar to makar malo ne podsjeća na
nas? Na nas „male“ koji ostvarujemo vrhunske sportske rezultate i u
fudbalu, i u košarci, i u vaterpolu, i u rukometu... Nijedan sportski i
ekonomski cilj ne smijemo smatrati nedostižnim. Moramo da shvatimo kako
mi to možemo.
Radom, trudom, vjerom i junačkim srcem možemo sve. Moramo
biti jedinstveni, i zajedno se boriti da naša Crna Gora bude sve bolja, i
jača u svakom smislu. Ako dozvolimo da nam makar i jedan grad, poput
Nikšića, vode ljudi koji bi lakše oformili cirkus nego vlast, onda nam
je dobro i ovo đe smo. Možda će zvučati smiješno, ali smatram kako je
moguće da Crna Gora dostigne Novi Zeland za vrlo kratko vrijeme. U
svakom smislu, sem po broju ovaca, pošto ih na Novom Zelandu ima i
previše.
piše: Luka Vučinić, predsjednik mladih liberala Nikšića