Sindikati se svađaju, radnici ispaštaju!

Radnička prava i kvlitetniji položaj radnika u Crnoj Gori zahtijevaju stalne napore i težnje ka poboljšanju kako regulative u ovoj oblasti tako i njenog snažnijeg sprovođenja u praksi. Brojne su prepreke koje ne dozvoljavaju brži tempo razvoja u ovoj oblasti, od nepostojanja kvalitetnog slobodnog tržišta i konkurentnosti preko slabo razvijenog preduzetništva i privatnog sektora pa do pojedinaca koji nijesu spremni ili nijesu u mogućnosti da označe konkretne propuste i probleme u radnom zakonodavstvu u praksi i zahtijevaju, zajedno sa političkom i stručnom javnošću, konkrente mjere i izmjene koje bi doprinijele kvalitetnijem položaju zapošljenih lica u određenom segmentu. Takav problem defintivno jeste posljedica manjka građanske svijesti o pravima koja nam pripadaju kao i manjka građankse hrabrosti da se izborimo za ono što nam pripada.

U takvim uslovima zaista možemo govoriti o tome da radnici nerijetko i rade za nisku cijenu rada u nepovoljnim uslovima za rad, smatrajući da takvo nešto nema alternativu. Često se može čuti i argument da je preduslov za priču o niskim primanjima i uslovima rada to da se ta primanja barem redovno isplaćuju radniku na mjesečnom nivou, a takav problem definitivno postoji u Crnoj Gori i to čak i u državnim organima i organima lokalne samouprave koji često i mjesecima nijesu u mogućnosti da isplaćuju svoje upošljenike. Da ne govorimo i izmirivanju obaveza penzijskog i zrdavstvenog osiguranja za radnika, što dodatno otežava poziciju radnika i dugoročno je pogubno i za pojedinca a posebno za sistem zdravstvenog i penzionog osiguranja koji nema dovoljno svježih prihoda pa se izdržava od drugih naknada i zaduženja koja vode cijeli sistem u kolaps.

Kada je u pitanju zaštita radnika i njiovih prava ključna je uloga Sindikata ali i tripartitnih organa koji kanališu potrebe kako radnika tako i poslodavca i država pa je možda to i najbolje mjesto na kojem se položaj radnika može dodatno osnažiti. Trenutno stanje je, nažalost, takvo da se sindikati u Crnoj Goru umjesto sa članovima tripartitnih organa u borbi za radnička prava, sukobljavaju međusobno. U takvoj situaciji potpuno je legitimno pravo poslodavaca i države da snažnije plasiraju svoje interese, kojima radnici najčešće nijesu zadovoljni. Pitanje je dakle za radnike, ko njih zastupa i predstavlja? Takav odgovor ne može dati niko drugi do radnici sami.

Možda je još jedan pozitivan iskorak i prijedlog Zakona o strancima, ćija primjena je odložena do jeseni ove godine. Ovaj Zakon pružiće dodatnu mogućnost i šansu svakom građaninu i građanki Crne Gore da, shodno svojim profesionalnim sposobnostim i obrazovanju, nađe za sebe zapošljenje po najpovoljnijim uslovima do sada. Naravno, ukoliko građani i dalje budu pokazivali inertnost u tom smislu, bojim se da krivca za loš ekonomski status pojedinaca ne treba da traže previše daleko. Kako sam i ranije kazao, izgleda da je komunistička svijest snažno indoktrinirala građanstvo koje ne vidi svoju ulogu u socijalnom sistemu već čeka i očekuje od nekog drugog, najčešće države, egzistencionalnu obezbijeđenost.

Za portal kodex.me: Ammar Borančić, Mladi liberali Crne Gore