I tako prolazi slava svijeta … (Kolumna ND "Vijesti')

Quo vadis Montenegro!?

Riječ „kriza“ je kod nas jedna od omiljenih. Bilo da je riječ o ekonomskoj, političkoj, moralnoj ili nekoj drugoj krizi one su kod nas toliko česta pojava da je kriza postala normalno stanje stvari. Međutim, nije tako u razvijenim zemljama svijeta. Njihovo stanovništvo se tek posljednjih godina suočilo sa ozbiljnijom ekonomskom krizom, posljednjom još od Velike ekonomske krize.
Radnici ostaju bez posla ili im se smanjuju plate, nezapošljeni teže dolaze do zapošljenja a socijalno ugroženi imaju manja ili neredovna primanja. Sve to izaziva masovne demonstaracije i štrajkove koji potpuno parališu zemlju pogođenu krizom i tako stvaraju nove teške posljedice po nju.
U međuvremenu kod nas!?
Nema otkaza, jer nema ni firmi ni posla. Nema neredovnih primanja, jer i ne postoje redovna. Nema štrajka, jer nema ni radnika ni sindikata ... Da, ali zašto je to tako?! Govorimo malo o tome!
Aktuelna Svjetska ekonomska kriza koja je otpočela polovinom 2007. godine i još uvjek traje najbolje pokazuje koliko smo malo naučili iz sličnih kriza u prošlosti.
Nakon obnavljanja Suverenosti 2006. godine u Crnoj Gori desio se tzv. „investicioni bum“ no, na čemu se to temeljilo? Na onome od čega danas plamti Atina i od čega se trese Wall Street - od dugova i zaduživanja.
Država Crna Gora zbog takvog ponašanja danas je u situaciji da je, kao žirant, prinuđena da otplati 22 miliona eura za KAP i to je samo jedan od tri duga koje mi moramo da vraćamo (što će značilo apsolutni bankrot ukoliko se dogodi) jer je Vlada imala pametnu „neo-liberalnu“ politiku. Država je danas u situaciji da mora da otpusti 50% državnih službenika, da ima 80% svršenih ekonomista, pravnika, politikologa i sl. koji su na birou, da sistem uopšte nije ni temeljom postavljen, a kamo li izgrađen.
Mi smo država koja ima nešto više od 600 000 stanovnika, sa mnogo priorodnih i privrednih resursa i potencijala. Imamo rude, imamo netaknutu prirodu, imamo najčistije vode u Evropi a voda je danas vrijedna kao zlato, imamo ravnice i rijeke. Imamo vinograde i solane i luke i sve ono što treba za savršeno funkcionalan život tako malog broja ljudi na jednoj teritoriji!
Ali zašto smo onda u ovakvoj sitaciji? Razmislite zašto nemamo nikakve koristi od svega toga?!
No, najvaljuju da će aktuelna kriza potrajati još, možda, koju godinu.
Priśetimo se one prijedhodne iz 30-ih godina proslog vijeka. Američki predsjednik Frenklin Ruzvel je 1932. godine, u vrijeme Velike krize na berzi, inicirao , program “ Nju dil“ ( New deal) kojim je nastojao da generiše oporavak privrede. Novim zakonima regulisane su minimalne dnevnice, zabranjen rad maloljetnim licima i uvedena 35 satna radna nedjelja. Zakon o javnim radovima omogućio je da se iz državnog budžeta finansiraju veliki radovi na infrastrukturi koji će zaposliti mnogo ljudi koji su do tada bili nezapošljeni. Tako je povećana kupovna moć stanovništva i ublaženi efekti krize. U poljoprivredi država se umiješala u regulisanje cijena kako bi zaštitila poljoprivrednike. Za kratko vrijeme broj nezaposlenih je smanjen sa 17 na 7 miliona. Nova radna mjesta značila su više novca za potrošnju, a veća potrošnja uslovljava ponovni rast ekonomije. Slične mjere preduzete su i u drugim zemljama a rezultat je bio oporavak svjetske ekonomije.
Ekonomska kriza tridesetih godina ostavila je posljedice i u tadašnjoj ekonomiji Crne Gore. Prestala je da radi pilana u Risnu, fabrika za preradu ribe, krljušti i bisera na Rijeci Crnojevića. Pivara „Trebjesa“ i crnogorske pilane proizvodile su samo trećinom svojih kapaciteta. Bankama su nedostajala finansijska sredstva pa su prestale davati kredite, dok postojeće nijesu mogle naplatiti od prezaduženih seljaka. Kriza je zahvatila i poljoprivredu. Cijene poljoprivrednih proizvoda koje je seljak mogao prodati su usljed slabe kupovne moći drastično pale, dok je cijena žita, osnovnog poljoprivrednog artikla u Crnoj Gori bila i do dva i po puta viša nego u drugim djelovima Jugoslavije.
Za razliku od razvijenog svijeta koji se postepeno oporavlja poslije 1933. godine kriza u Crnoj Gori će potrajati sve do Drugog svjetskog rata.
Crna Gora je i devedesetih prije početka, za nas, i današnje krize imala prośečnu platu 800 maraka, imala najrazvijenija preduzeća u tadašnjoj SFRJ, prva naša Luka i Rumijatrans razvozeci robu po cijelom svijetu. Crna Gora je imala turizam na nivou Italije, a danas?!
Danas zbilja, Crna Gora svojom ekonomskom snagom nije bitno uticala na uzroke, a ne može ni na posljedice savremene ekonomske krize. Ono što možemo je da pokušamo što više sebe zaštititi, tako što ćemo iskoristiti svoje resurse, kreditiranjem osnažiti privredu, povećati poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, a broj nezapošljenih smanjiti organizovanjem javnih radova. Zvuči kao prepisani američki „Nju Dil“. Pitanje je samo ima li Crna Gora svog Ruzvelta?
No, zapamtite, taj neki „Ruzvelt“ nije harizmatični lider. To je neko ko gradi sistem i institucije i to je suština, jer ćemo nakon toga biti dovoljni samo mi!
Razmislite, zašto smo đe jesmo!? I da li mi odista možemo!?

Ammar Borančić
Mladi Liberali Bar

Slobodno društvo i pojedinac. (Kolumna ND "Vijesti")

Reakcija povodom teksta "O legalizaciji prostitucije", autorke Ljupke Kovacevic, Vijesti, 18. 02. 2013.

Osnovno nacelo liberalizma i demokratije jeste slobodan pojedinac u slobodnom društvu. To su nacela na kojima se temelji i Univerzalna deklaracija UN o ljudskim pravima i Evropska konvencija o ljudskim pravima kao i Ustav države Crne Gore i nacela na kojima je izgraðen modemi svijet, a to je i put kojim ide i Crna Gora. Taj put su u mnogome trasirali liberali. Liberali na cijoj zastavi je sijalo 12 evropskih zvjezdica od kojih je jedna bila Crna Gora i koji su docekali da svoju domovinu vide slobodnu i imaju mogucnost da kreiraju njen buduci državni i društveni put i razvitak.
Javnost je vjerovatno upoznata da je u tom cilju LPCG iznijela prijedlog o dekriminalizaciji "lakih" droga i legalizaciji prostitucije. Ne kao bilo cije prijedloge, vec kao originalno svoje, na koje se obavezala dogovorom sa evropskim liberalima i predizbornim obecanjima svojim biracima. O prijedlogu dekriminalizacije lakih droga ovih dana culi smo dosta toga, stoga cu se osvrnuti na legalizaciju prostitucije. Prostituciju kao pojavu ljudski rod poznaje od najstarijih vremena. U raznim društvenim ureðenjima kroz istoriju prostitucija je bila prihvacena ili je odbacivana. No novo vrijeme donijelo je i nova shvatanja pa se sve više država založilo ka rješavanju tog pitanja i iznašli kao najbolji izbor legalizaciju prostitucije. Složili smo se da je prostitucija uvijek bila prisutna u svakom društvu i da nema nacina da se potpuno iskorijeni, pa u tom slucaju problem ne treba ingorisati kao tabu, vec ga demistifikovati i na najkvalitetniji nacin ublažiti njegove posljedice.
Na taj nacin dolazimo do cinjenica da se prostitucija u Crnoj Gori odvija aktivno na više tajnih lokacija, da akteri prostitucije vrlo lako mogu biti i akteri trgovine ljudima i ostalih kriminogenih aktivnosti, da su osobe koje pružaju seksualne usluge potpuno nezašticene i izložene teroru i agresivnom ponašanju klijenata, seksualne radnice cesto silovane i pretucene i nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, pristup servisima prevencije seksualno prenosivih infekcija su im
ograniceni (te    usluge pružaju samo nevladine organizacije), kao i da prostitucija koja nije pod kontrolom države donosi velike prihode osobama iz kriminalnog miljea.
Stavljanjem prostitucije pod kontrolu institucija države, kriminalne radnje koje u ovom trenutku prate tu djelatnost ce biti svedene na minimum, država ce ubirati prihode, dok ce seksualne radnice/i biti zašticene/i, a država ce imati potpunu kontrolu koju sada nema.
Pored odista znacajnog finansijskog aspekta, veoma važno pitanje koje bi, takoðe, bilo riješeno legalizacijom prostitucije jesu zdravstveno i penzijsko osiguranje osoba koje pružaju seksualne usluge. Sa jedne strane, osobe koje se bave seksualnim radom imale bi pristup zdravstvenim i preventivnim servisima kao i penzijsko osiguranje koje bi placale po osnovu djelatnosti kojom se bave, dok bi država ubirala sredstva i putem poreza (20%) na prihode od prostitucije.
Osobe koje pružaju seksualne usluge bi po zakonu bile obavezne i da obavljaju periodicne zdravstvene preglede, a od zdravstvenih ustanova dobij ali bi prezervative i ostala preventivna sredstva potrebna za bezbjedniji seks, kao i savjete u vezi sa smanjenjem rizika od seksualno prenosivih infekcija. Na taj nacin, bila bi ublažena i stavljena pod kontrolu pojava seksualno prenosivih infekcija onima koji pružaju i onima koji koriste seksualne usluge. Ovo bi rasteretilo i državni budžet jer je prevencija puno jeftinija od lijecenja.
Vjerujemo da bi legalizacijom prostitucije uspjeli regulisati više oblasti društvenog života, što opet utice pozitivno na društvo u cjelini i cini našu državu sigurnijim mjestom za život nas i naše ðece, a isto tako smo uvjereni da je svako drugo rješenje samo odbijanje sagledavanja stvarnost, stavljanje problema pod tepih i dugorocno štetno za napredak društva.
Liberali ce se zalagati za kreiranje radne grupe za izradu zakonskih rješenja koji ce tretirati ovu oblast, sacinjenu od strane predstavnika državnih institucija, nevladinih organizacija koje imaju aktivnu ulogu u radu sa seksualnim radnicama i radnicima i ekspertima prava koji se bave ovom problematikom kako bi se došlo do kvalitetnog i primjenjivog zakonskog rješenja.
Mi liberali nikada nijesmo bili neko ko je saginjao ili okretao glavu od problema, a pozivamo i ostale graðane i graðanke da pokušaju da shvate važnost ove problematike i da pomognu našu zajednicku, liberalnu i ljudsku, borbu da regulišemo sve sfere društvenog života na najefikasniji nacin, slijedeci primjere vodecih i najrazvijenih zemalja.

Sapienti sat (lat.Pametnome dosta).

Ammar BORANCIC,

Mladi Liberali Crne Gore, LPCG