субота, 03. март 2012.

I tako prolazi slava svijeta … (Kolumna ND "Vijesti')

Quo vadis Montenegro!?

Riječ „kriza“ je kod nas jedna od omiljenih. Bilo da je riječ o ekonomskoj, političkoj, moralnoj ili nekoj drugoj krizi one su kod nas toliko česta pojava da je kriza postala normalno stanje stvari. Međutim, nije tako u razvijenim zemljama svijeta. Njihovo stanovništvo se tek posljednjih godina suočilo sa ozbiljnijom ekonomskom krizom, posljednjom još od Velike ekonomske krize.
Radnici ostaju bez posla ili im se smanjuju plate, nezapošljeni teže dolaze do zapošljenja a socijalno ugroženi imaju manja ili neredovna primanja. Sve to izaziva masovne demonstaracije i štrajkove koji potpuno parališu zemlju pogođenu krizom i tako stvaraju nove teške posljedice po nju.
U međuvremenu kod nas!?
Nema otkaza, jer nema ni firmi ni posla. Nema neredovnih primanja, jer i ne postoje redovna. Nema štrajka, jer nema ni radnika ni sindikata ... Da, ali zašto je to tako?! Govorimo malo o tome!
Aktuelna Svjetska ekonomska kriza koja je otpočela polovinom 2007. godine i još uvjek traje najbolje pokazuje koliko smo malo naučili iz sličnih kriza u prošlosti.
Nakon obnavljanja Suverenosti 2006. godine u Crnoj Gori desio se tzv. „investicioni bum“ no, na čemu se to temeljilo? Na onome od čega danas plamti Atina i od čega se trese Wall Street - od dugova i zaduživanja.
Država Crna Gora zbog takvog ponašanja danas je u situaciji da je, kao žirant, prinuđena da otplati 22 miliona eura za KAP i to je samo jedan od tri duga koje mi moramo da vraćamo (što će značilo apsolutni bankrot ukoliko se dogodi) jer je Vlada imala pametnu „neo-liberalnu“ politiku. Država je danas u situaciji da mora da otpusti 50% državnih službenika, da ima 80% svršenih ekonomista, pravnika, politikologa i sl. koji su na birou, da sistem uopšte nije ni temeljom postavljen, a kamo li izgrađen.
Mi smo država koja ima nešto više od 600 000 stanovnika, sa mnogo priorodnih i privrednih resursa i potencijala. Imamo rude, imamo netaknutu prirodu, imamo najčistije vode u Evropi a voda je danas vrijedna kao zlato, imamo ravnice i rijeke. Imamo vinograde i solane i luke i sve ono što treba za savršeno funkcionalan život tako malog broja ljudi na jednoj teritoriji!
Ali zašto smo onda u ovakvoj sitaciji? Razmislite zašto nemamo nikakve koristi od svega toga?!
No, najvaljuju da će aktuelna kriza potrajati još, možda, koju godinu.
Priśetimo se one prijedhodne iz 30-ih godina proslog vijeka. Američki predsjednik Frenklin Ruzvel je 1932. godine, u vrijeme Velike krize na berzi, inicirao , program “ Nju dil“ ( New deal) kojim je nastojao da generiše oporavak privrede. Novim zakonima regulisane su minimalne dnevnice, zabranjen rad maloljetnim licima i uvedena 35 satna radna nedjelja. Zakon o javnim radovima omogućio je da se iz državnog budžeta finansiraju veliki radovi na infrastrukturi koji će zaposliti mnogo ljudi koji su do tada bili nezapošljeni. Tako je povećana kupovna moć stanovništva i ublaženi efekti krize. U poljoprivredi država se umiješala u regulisanje cijena kako bi zaštitila poljoprivrednike. Za kratko vrijeme broj nezaposlenih je smanjen sa 17 na 7 miliona. Nova radna mjesta značila su više novca za potrošnju, a veća potrošnja uslovljava ponovni rast ekonomije. Slične mjere preduzete su i u drugim zemljama a rezultat je bio oporavak svjetske ekonomije.
Ekonomska kriza tridesetih godina ostavila je posljedice i u tadašnjoj ekonomiji Crne Gore. Prestala je da radi pilana u Risnu, fabrika za preradu ribe, krljušti i bisera na Rijeci Crnojevića. Pivara „Trebjesa“ i crnogorske pilane proizvodile su samo trećinom svojih kapaciteta. Bankama su nedostajala finansijska sredstva pa su prestale davati kredite, dok postojeće nijesu mogle naplatiti od prezaduženih seljaka. Kriza je zahvatila i poljoprivredu. Cijene poljoprivrednih proizvoda koje je seljak mogao prodati su usljed slabe kupovne moći drastično pale, dok je cijena žita, osnovnog poljoprivrednog artikla u Crnoj Gori bila i do dva i po puta viša nego u drugim djelovima Jugoslavije.
Za razliku od razvijenog svijeta koji se postepeno oporavlja poslije 1933. godine kriza u Crnoj Gori će potrajati sve do Drugog svjetskog rata.
Crna Gora je i devedesetih prije početka, za nas, i današnje krize imala prośečnu platu 800 maraka, imala najrazvijenija preduzeća u tadašnjoj SFRJ, prva naša Luka i Rumijatrans razvozeci robu po cijelom svijetu. Crna Gora je imala turizam na nivou Italije, a danas?!
Danas zbilja, Crna Gora svojom ekonomskom snagom nije bitno uticala na uzroke, a ne može ni na posljedice savremene ekonomske krize. Ono što možemo je da pokušamo što više sebe zaštititi, tako što ćemo iskoristiti svoje resurse, kreditiranjem osnažiti privredu, povećati poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, a broj nezapošljenih smanjiti organizovanjem javnih radova. Zvuči kao prepisani američki „Nju Dil“. Pitanje je samo ima li Crna Gora svog Ruzvelta?
No, zapamtite, taj neki „Ruzvelt“ nije harizmatični lider. To je neko ko gradi sistem i institucije i to je suština, jer ćemo nakon toga biti dovoljni samo mi!
Razmislite, zašto smo đe jesmo!? I da li mi odista možemo!?

Ammar Borančić
Mladi Liberali Bar